Neomondo

U anketi rekoste da biste željeli čuti i nešto o čemu do sada nisam pisao... pa evo...
Ta škola... tako je iscrpljujuća... :(
Umara me tih 6 sati pasivnog sjedanja u klupi...
Od nas se traži da tamo izgubimo četvrtinu dana, dok tamo korisno provedemo maksimalno 3 sata.
I toliko predmeta... u gimnaziji od 14 - 19 predmeta. Pa to bi se stvarno trebalo srezati, kao i broj sati dnevno. Malo se popravilo sada kada imamo većinom dnevno blokove, ali prije kada smo imali 7 različitih sati, to je bio živi užas. Ali i ovako normalan čovjek ne može imati jednaku koncentraciju svih 6 sati. Imam sreću da ove godine imam razmjerno tolerantne profesore, pa nas ne ispituju i ne pišemo ispite kad zadnja dva školska sata. A ni ujutro lako, mislim buditi se u 7 (putnicima i u 6) nije najnormalnije. Pogotovo ne u zimi u mrkli mrak. Ljeti je još dobro jer bude vruće. Škola bi trebala trajati maksimalno 5 sati, s tim da imamo maksimalno 3 predmeta u danu. I tjelesni se ne bi trebao ocjenjivati.
A i na drugi način bi se trebalo predavati, zainteresirati učenike za rad, a ne da 90% razreda bulji u profesora i jedva čeka kraj sata.
Ne može to tako. Ta škola ubija! Nekad sam bio puno kreativniji, bolje sam se osjećao (imao sam manje sati). Što sada? Konstantno sam umoran, ne mogu sam od sebe biti kreativan, pa visim po cijele dane na tom kompjuteru. Da barem nešto korisno radim... a samo se igram... Gdje je nestalo ono veselje, koje je zamijenila ova patetika? GDJE? Želim tamo otići! Tamo gdje čovjek može biti veseo! Nemojte mi sada govoriti da tako treba živjeti na ovome svijetu i da će tako biti i kasnije!!! MOŽE I DRUGAČIJE!!! MORA DRUGAČIJE!!! Ako ne može odoh ja... Zašto živjeti na svijetu bez sreće!!! Mora postojati drugi način življenja, a ne ovo ropstvo!!! MORA!!! Poludit ću inače!!! Pitate se zašto se toliko mladih drogira puši i pije? Pa evo sam odgovor; ŠKOLA UNIŠTAVA VESELJE!!! I kao ćete ga onda naći sami? Teško u ovome društvu!!!
I ja moram još dvije i pol godine ovo trpjeti??? A onda još i faks.... Ako ne poludim onda se nadam da se neću pretvoriti u roba ove civilizacije.

Kako je sve ovo zbrkano....
Kad sam došao nabrijan od škole....
E, da; danas su u WC pušili travu... baš je škola mjesto "dobrog" odgoja djece....
Jebeš školu....
Vidimo se u nekom boljem raspoloženju.... :<

“Neodance” je izraz duše i duha neolitske kulture koja je postojala na tlu stare Europe, posebice Hrvatske (Danilo-Hvar kultura).
Ta je zaboravljena civilizacija tisućama godina (8000-3500 pr.n.e) živjela u miru i jednakosti, a njegovala je poštovanje prema cjelokupnom životu. O njima ne znamo mnogo. Ali, primjerice, znamo da su štovali žensko (Boginja) kao i muško božansko načelo. Također znamo da je jedan od prvih i najvažnijih izraza njihove duhovnosti bio ritualni pokret, dakle ples!
“Neodance” (riječ je nastala kombinacijom riječi ‘neolitski’ i ‘ples’, dok u isto vrijeme potiče slutnju nečeg novog - ‘neo’) je praktičan način izražavanja i spoznaje svemira, našeg najdubljeg jastva te božanskog načela posvuda oko nas.

U današnjem svijetu ples ima tri uloge. Prva uloga je zabava. Najveći broj ljudi o plesu ni ne razmišlja drugačije nego kao o obliku ugodnog provođenja slobodnog vremena. Jedan manji dio plesu pristupa kao rekreaciji. Aerobička aktivnost plesanja nalik je sportu, pa se pojavljuje druga uloga plesa, a to je zdrava tjelesna aktivnost. Treća uloga je umjetničko izražavanje.
No, u davna vremena nije bilo tako. Ples je bio jedan od prvih izraza ljudske kreativnosti. Zapravo, kretanje, koje je osnova plesa, zapaženo je kao glavna značajka života. Ako je nešto živo, ono se kreće. Ako nema kretanja, nema ni života.
Ritam pokreta, obrasci položaja tijela koji se izmjenjuju na pravilan ili na spontani, nepredvidivi način, a zatim i glazba koja je neizbježno pratila to kretanje, postali su prvi i najznačajniji izraz povezanosti čovjeka i svemira. Dok su plesali, ljudi su bili živi!
Također, dok su plesali, ljudima je bilo lijepo! Naime, ritmički pokreti tijela stvaraju i određeno stanje svijesti koje se može nazvati ekstazom. Ponekad je ona blaga i nalik ugodi, a ponekad toliko snažna da prekriva sve ostalo i otkriva plesaču nove dimenzije stvarnosti.
Doista, u neolitsko vrijeme, ples je predstavljao jedan od najznačajnijih izraza ljudske duhovnosti. Ples je bio tehnika za istraživanje ljudske svijesti i stvaranje odnosa s božanskim.
Kasnija vremena donijela su druge poglede na svijet. Duhovnost je postala stroga i asketska, a religije su zabranjivale plesanje kao previše svjetovnu i “tjelesnu” aktivnost. Ples je preživio tek kao oblik zabave ili možda umjetnosti.
Međutim, ono što je vrijedilo nekada, vrijedi i danas. Iako su prošla tisućljeća tijekom kojih je pravi smisao plesanja bio zaboravljen, to ne znači da se on izgubio. Smisao plesanja je najprije otkrivanje i izražavanje sebe, a zatim otkrivanje i izražavanje božanskog. Plesanje je prvenstveno izraz života i duboke, istinske duhovnosti.

Iako jedinstven, NeoDance posjeduje neke sličnosti s postojećim plesovima ili drugim tjelesnim aktivnostima. Uz veliki oprez, zbog orijentacije, NeoDance bi se mogao opisati kao kombinacija joge, tai-chia i spontanog plesanja. Zanimljivo je to što za NeoDance nisu potrebne posebne sklonosti ili sposobnosti. Svatko može neo-plesati, bez obzira na dob, tjelesne sposobnosti ili talent za glazbu.
NeoDance radionice održavati će se u tri odvojena stupnja. Prvi stupanj naziva se “Ples prirode”. Na tom stupnju uče se osnovni elementi NeoDance-a. Plesanje prirode je zapravo plesanje koje nas usklađuje s prirodnim elementima: Zemljom, Vodom, Suncem i Vjetrom. Između njih postoji i Ples preobrazbe ili Trans (od “transformacija”).
Na prvoj radionici polaznik uči položaje, pokrete i načine disanja koji pripadaju pojedinim plesovima. Također, savladavaju se i druge vježbe koje omogućavaju dugotrajno plesanje. Prije nego pristupi drugom stupnju NeoDancea, polaznik mora još dva puta proći kroz prvi stupanj radi uvježbavanja.
Drugi stupanj NeoDance-a naziva se “Ples svijesti”. Za taj je stupanj potrebno proći prvi stupanj i dobro ga uvježbati. Nakon toga, na “plesu svijesti” učimo izražavati sebe kroz pokret, održavajući ritualne obrasce naučene na prvom stupnju. Tim obrascima dodaju se novi elementi, poput “prvobitnih zvukova” i prirodnih ritmova koje polaznici sami održavaju (rukama, bubnjevima ili drugim udaraljkama). Jedan od važnijih (i zabavnijih) elemenata je potraga za svojim “plesnim imenom”.
I drugu radionicu je potrebno ponoviti još barem dva puta prije nego se pristupi trećem stupnju.
Treći stupanj se naziva “Ples Boginje” i predstavlja vrhunac upotrebe ritualnog pokreta u stvaranju ekstaze te izravnog iskustva viših stanja svijesti. Treći stupanj otvoren je samo parovima (ili intimnim skupinama) jer zadire u područje erotike i seksualnosti.
Prvi i drugi stupanj NeoDance-savladavat će se u obliku vikend radionica, a treći stupanj će biti po dogovoru. Osim radionica organizirati će se i “kozmičke proslave” u vrijeme promjene prirodnih ciklusa (početak godišnjih doba i slično) ili posebnih astronomskih događaja.

198
Predlažemo vam da zanemarite globalne promjene i trendove. Pobrinite se za sebe i ljude s kojima živite. Neokulturalnu promjenu nećete moći provesti sami, niti unutar svoje obitelji. Sjetite se priče o negativnim stranama obiteljskog organiziranja. Umjesto toga predlažemo vam da svoj život organizirate unutar neokulturalnih zajednica.
Kako će one točno izgledati, na vama je da odlučite. Ne želimo vam ništa nametnuti. Ali, shvatite da je vaš način bio sadržan u našem. Sve što vi imate imali smo i mi. Ali, imali smo i mnogo toga drugoga. Upravo zbog toga smatramo da ni prijelaz na neokulturalni način života nije nemoguć. Neokultura dopušta slobodu izražavanja, a to znači da ste slobodni živjeti kako želite, pa i onako kako živite sada, ako vam to najviše odgovara. Vjerojatno će tako u početku i biti jer je za promjene na razni osjećajnog povezivanja, strukture obitelji, odgoja djece i ekonomije zasnovane na novcu potrebno malo više vremena.
Ali, to vas ne bi trebalo spriječiti u prelasku na neokulturu. Budući da je njeno osnovno načelo sloboda izbora prema postojećim okolnostima, neokultura sasvim lijepo može opstati i u tom okruženju.

Počnimo od početka. Iako su neki od vas priču o neokulturi već čuli, a možda je i pročitali jer je neko vrijeme na webu, ponovit ću u par rečenica o čemu se radi.
Čovječanstvo je ovdje stotinama tisuća godina. Naša povijest je uglavnom povijest mirnog suživota s prirodom. Osim, naravno, posljednjih pet tisuća godina. Prije toga, u vrijeme neolita, čovječanstvo je uživalo u kulturi bez nasilja, bez rata i bez hijerarhije. Utopija o kojoj možemo samo sanjati i koju smo napustili čak i kao zamisao, razočarani današnjim stanjem svijeta, jednom je bila živa. I ljudi su živjeli u njoj.
A onda se svijet promijenio. Došli su ratnici i zbrisali s lica zemlje većinu izvornih ljudskih kultura. U Europi Kurgani, u Aziji Arijci, na ovaj ili onaj način neolitska kultura je bila ili asimilirana ili uništena. Naša civilizacija vođena je idejom osvajanja. Tako je počela, tako je i nastavila.
Kad ste jednom krenuli, povratka više nije bilo. Čak i kad ste imali dovoljno hrane, morali ste osvajati jer ste bili “posebni”. Morali ste porobljavati druge jer su vaša djeca, koje je bilo sve više i više, morala jesti da bi dalje nastavljala isti privid koji je zaveo i vas. Na posljetku, vaša djeca su bila od vašeg Boga odabrana da ispune svijet svojim potomstvom. Naglasak se polako od preživljavanja pomaknuo na ispunjenje “više svrhe”.
Sada, kad i mi gledamo unatrag vašim očima, jasno nam je da vas ništa nije moglo zaustaviti. Jednom kad ste nastali, vaša se sudbina morala ispuniti. Vi ste morali pokoriti svijet i doći do njegovog ruba. Što god mi učinili, nismo vam mogli stati na put.
S vašom je pojavom mnogo toga lijepog nestalo s lica Zemlje. Umjetnost se unazadila. Ljepota je postala nevažna. Svijet je postao opasno mjesto za svakog putnika. Zajedništva je bilo sve manje i manje, a pod utjecajem vaše religije iskonska iskustva zajedništva ljudi postala su sve rjeđa i rjeđa.
Na svom nezaustavljivom putu prema jugu rušili ste sve pred sobom ne samo svojim oružjem već i zarazom koju ste širili. Bila je to zaraza zaborava. Ona će tijekom sljedećih pet tisuća godina preobraziti lice svijeta.

201
Zbog toga je važno krenuti s vanjskim promjenama. Tek kad izvana vidite kako ostvarujete određene ciljeve i doista mijenjate svoj život, možete reći da ste izrazili svoju stvaralačku duhovnost. Dakle, na unutarnje promjene ćemo se vratiti nešto kasnije i ponovo ih razmotriti. Sada nas zanimaju praktični postupci. Kako promijeniti svoj život i u kom smjeru ga mijenjati? Što znači osnovati neokulturalnu zajednicu?
Najprije morate još jednom osvijestiti činjenicu da to ne možete učiniti sami. Potrebno vam je društvo - prijatelji ili rođaci s kojima možete raspraviti ove zamisli a zatim vidjeti ima li među njima zainteresiranih. Ako nema, tražite dalje. Prijatelji iz jednog razdoblja vašega života ne moraju vas pratiti u drugo. A ako ste odlučili pokušati s neokulturom, onda ste već zakoračili u sasvim novi život.
Koliko ljudi vam je potrebno? To ovisi od načina na koji ćete ostvariti neokulturalnu zajednicu. Šest do deset osoba bila bi donja granica. To mogu primjerice biti tri ili četiri para odnosno već oblikovane obitelji.
Kakav će biti vaš prvi potez i oko čega se morate najprije dogovoriti? Odnosno, što vam je prvi konkretni cilj? Teoretski, cilj vam je postati što neovisniji od postojeće strukture društva.
U praksi, prvi je korak smanjenje troškova života.
Živjeti u neokulturalnoj zajednici znači živjeti znatno jeftinije nego što živite sada. Smanjenje troškova se postiže utvrđivanjem zajedničkih elemenata života, dakle onoga što inače plaćate svaki zasebno. Dijeljenjem tih troškova na više ljudi oni se znatno smanjuju.

202
Struktura civilizacije drži vas u ropstvu namećući vam određeni način života koji je vrlo skup. Odvojeni ste i rascjepkani na male obitelji. A to je skupo. Kad bi se udružili u veće zajednice, mnogi troškovi bi se znatno smanjili.
Razmotrite primjer troškova stanovanja odnosno kupnje stambenog prostora. To je ujedno i prvi dogovor kojeg morate postići s vašim budućim članovima neokulturalne zajednice.
Mlade obitelji usmjeravaju se na kupovinu vlastitog stana. O tome se sanja od najranije mladosti i cjelokupni tijek život vodi prema tome. Nakon sklapanja bračne zajednice i zapošljavanja, mladi bračni par uzima veliki kredit i zadužuje se za cijeli život.
Razmislite koliko bi se troškovi smanjili kad bi se pet ili šest parova dogovorilo i kupilo veću kuću te je preuredilo u zasebne stanove. Ili, još bolje, izgradilo takvu kuću već u nacrtu zamišljenu prema njihovim potrebama. Već malo računanja pokazuje da bi takav potez mogao smanjiti troškove “okućivanja” gotovo na polovicu. U najgorem slučaju, to znači petnaest godina kredita umjesto trideset.
A u najboljem znači stvaranje osnove za neokulturalnu zajednicu.

203
Neokulturalna zajednica nije samo zajedničko stanovanje. Na posljetku, u mnogim zemljama je razvijen sustav “co-housinga” unutar kojeg ljudi koriste gornju računicu da bi jeftinije stekli stambeni prostor. Prednosti zajednice su mnogo veće.
Primjerice, smanjuju se režijski troškovi. Zatim, unutar zajednice je moguće organizirati zajedničke poslove poput čuvanja djece ili kuhanja. Troškovi hrane za deset ljudi koji jedu na jednome mjestu su dvostruko manji od troškova hrane za tih deset koji jedu odvojeno. Izračunajte sami, brzo ćete se uvjeriti da je tome tako.
A sad svemu tome dodajte još jednu preporuku: kad se dogovarate oko zajedničkog stanovanja, izaberite mjesto izvan grada, s dovoljno zemlje te po mogućnosti samostalnim izvorom pitke vode.
Ovo drugo ćete malo teže pronaći, ali barem pokušajte, možda i uspijete. Ali, zemlja oko vaše kuće ili malog naselja vrlo je dragocjena. Svi zajedno, ili samo neki od vas mogu obrađivati zemlju i proizvoditi dio hrane koje koristite za svoje potrebe.
Začudili biste se koliko se na taj način još više smanjuju životni troškovi. Dodajte tome mogućnost da svoju kuću opremite prirodnim izvorima energije kao što su energija sunca ili vjetra, postigli ste prvi uvjet za status neokulturalne zajednice: približili ste se ekonomskoj samodostatnosti.

204
Ako očiglednim uštedama zbog dobre organizacije dodate i odustajanje od nekih nametnutih potreba stvorenih u potrošačkom društvu, doći ćete do vrlo malih novčanih iznosa koji su vam potrebni za kvalitetan život.
Naravno, vi sami ćete odlučiti koji su to troškovi koji zapravo nisu potrebni. Ali zasigurno ih ima. Od novog mobitela svakih šest mjeseci do skupih proizvoda s imenom. Od nepotrebne količine cipela do sitnica koje u supermarketu kupujete iz navike. O statusnim simbolima ne treba ni govoriti. Međutim, taj dio smanjenja troškova ostavljamo vama. Ne bismo željeli da pomislite kako vas nagovaramo da se odreknete sitnih životnih zadovoljstava. Upravo suprotno, mi želimo da budete zadovoljni. Samo vam savjetujemo da preispitate što vas to čini zadovoljnim i da li je to doista vaš izbor ili vam ga je nametno život u suvremenom društvu.
Uvjereni smo da danas svaki čovjek može samo na taj način smanjiti barem dvadeset posto svojih potreba za novcem. Često će taj postotak biti i mnogo viši.
Zbrojite to sve skupa, pogledajte što ste dobili i čudite se! Odjednom više ne morate raditi puno radno vrijeme da biste podmirili svoje troškove već samo pola, ili još manje. Neki od članova zajednice doći će u situaciju da se bave vlastitim poslom što prije nisu mogli. A neki će biti zaposleni oko potreba same zajednice što sa sobom nosi niz prednosti.
Malo po malo i eto vas na pragu ozračja u kojem smo živjeli i mi: prosječno dva do tri sata rada na dan i mnogo vremena za istraživanje umjetnosti, duhovnosti i svega onoga što ste oduvijek htjeli raditi a niste za to imali vremena.

Prati li vas čežnja kojoj ne znate odrediti izvor, pa čak ne znate ni na što je usmjerena? Ili možda osjećate da u sebi nosite nešto vrijedno, ali niste pronašli način kako da to otkrijete i pokažete svijetu. Možda ste nezadovoljni objašnjenjima svijeta i života koja su vam ponudili vaši vjerski i duhovni učitelji. Znate da postoji još nešto; nešto što ne možete opisati ni objasniti, ali tu je, stvarno i prisutno, duboko u vašoj duši. Nikada niste bili skloni nadmetanju i igrama moći. Duboko odbijate bilo kakvu nepravdu, nasilje ili prevlast bilo koje vrste. Imate osjećaj stalnog čekanja iako ne znate zašto. I na posljetku, osjećate da bi vam bolje bilo u nekom drugom svijetu jer ovaj u kojem živite nije krojen po vašoj mjeri.
Drugim riječima, neprilagođeni ste. Dobro to skrivate noseći maske koje se od vas zahtijevaju. Uspješno ili manje uspješno obavljate svoj posao, ali uz stalni osjećaj da bi život mogao i morao biti drugačiji.
Mnogi tako osjećaju, naravno, posebice kad se nalaze na dnu društvene ljestvice. Ali, ako tako osjećate i onda kad vam je dobro i kad ste uspjeli, što onda? Ima mnogo drugih kojima je lošije od vas, morali biste biti zadovoljni onim što ste i gdje ste, a ipak niste.
Ako je tako, ako osjećate barem nešto od svega toga, spremni ste za prisjećanje. To je vaša sudbina.
Pročitajte ovu knjigu.

Da li ste znali da je na području Stare Europe, kojem pripada i Hrvatska, prije pet do dvanaest tisuća godina cvjetala zaboravljena civilizacija sasvim različita od današnje? Stari Europljani bili su posebni po tome što u njihovom svijetu nije bilo važnijih znakova nasilja ili kriminala, zamisao o sukobu naroda odnosno ratovima nije postojala, prevladavala je društvena ravnopravnost i nije bilo vlastodržaca, žene i muškarci su bili sasvim ravnopravni, a ekološka osviještenost i duhovna tolerancija na zavidnoj razini. Kako je tako nešto uopće bilo moguće? Što su Stari Europljani znali, a mi ne znamo? Jedno svjetlo, mnogo duša na zapanjujući vam način pruža odgovor na to pitanje.
Ova je knjiga pisana u obliku zamišljenog izlaganja "onih koji su se prisjetili" Stare Europe nama koji živimo u današnjim nemirnim vremenima. Saznat ćete "iz prve ruke" kako je svijet izgledao u to davno vrijeme i zašto se promijenio prije pet tisuća godina kad su ga naši preci počeli osvajati.
Saznat ćete sve o "neokulturi", životnom i duhovnom putu Starih Europljana, ali ne u obliku zaboravljene priče, već u obliku živoga znanja koje je primjenjivo i danas. Svijet se nalazi na rubu katastrofe. Promjene su potrebne, ali tako dugo dok se služimo starim metodama, nastavit ćemo polako kliziti u propast.
Glas "onih koji su se prisjetili" objasnit će vam mnoge detalje neokulture: od svjetonazora i odnosa prema duhovnosti preko ljubavi, seksualnosti i odgoja djece pa sve do ekonomije i upravljanja društvom. Bit će vam predložen osobni izlaz iz problema koji tište suvremeni svijet - stvaranje novih "neokulturalnih zajednica" koje na jednostavan i djelotvoran način mogu postati naša svakidašnja stvarnost.
Knjigom Jedno svjetlo, mnogo duša Adrian P. Kezele nastavlja ciklus knjiga kojima budi svjesnost o staroj neolitskoj kulturi našega podneblja. Do sada su objavljene knjige Povratak Boginje, Duša Stare Europe i NeoDance - duhovni ples Starih Europljana.

Ima jedno mjesto,
Mjesto koje mi je,
Koje mi je drago,
Drago i srcu priraslo.

To mjesto je uz more,
Uz more daleko od ljudi,
Daleko od ljudi a blizu galebova,
Galebova bijelih.

A more je zelenkasto,
Zelenkasto more uz zeleni gaj,
Gaj zelene smreke.

A uokolo kamenje,
Kamenje sivo i bijelo,
Bijelo, i oštro.

I mjesto moje je to,
I to je moje mjesto.

Drago meni,
Meni i mom srcu.

Prethodnica Duše Stare Europe, knjiga Povratak Boginje, odvela nas je u davnu prošlost, u vrijeme neolita, otkrivajući nam tajne zaboravljene civilizacije Stare Europe (Danilo-Hvar kultura u Hrvatskoj) isprepletene s toplom ljudskom pričom o ljubavi dvoje mladih koja se nastavlja i nakon smrti njihovih tijela, preko provalije vremena, premošćujući raspon od šest tisuća godina.
Zora i Dan, akteri te neobične ljubavne priče, nastavljaju svoju pustolovinu u sadašnjem vremenu. Rođeni na različitim mjestima prisjećaju se svojega podrijetla i otpočinju potragu jedno za drugim. Ta će ih potraga, opisana na stranicama ove knjige koju ćete zasigurno pročitati u jednome dahu, odvesti do zaboravljenih "mjesta moći" širom Europe: od Danila u Hrvatskoj, Lengyela u Mađarskoj, Karanova u Bugarskoj pa sve do Konye, grada ljubavnika u Turskoj te na posljetku, do posljednjeg mjesta izgubljene neolitske civilizacije, otoka zvanog Inan-Durh, danas poznatog kao Kreta.
Tijekom te potrage, prije nego što se susretnu, Zora i Dan će mnoge "stare duše" potaknuti da se prisjete vremena u kojem je svijet bio radosnije i ljepše mjesto, vremena koje se ponovo može vratiti samo ako ljudi današnjice osvijeste pogrešku koju su prije pet tisuća godina ugradili u same temelje naše civilizacije.

Duša Stare Europe će vam u obliku napete priče otkriti nepoznate činjenice o civilizaciji koja je prethodila našoj. Upoznat će vas s drugačijim načinom razmišljanja o svijetu, čovjeku, duhovnosti i religiji. Međutim, sasvim je vjerojatno da ćete, prateći doživljaje likova iz ove knjige, prepoznati svoju vlastitu čežnju za istinskom ljubavlju. Nemojte se stoga začuditi ako osjetite kako se "duša Stare Europe" budi i u vama otvarajući put nadi u stvaranje drugačijeg, boljeg i sretnijeg svijeta.

Lutajući okolicom Šibenika gdje je rođen, mladi student Danijel igrom slučaja pronalazi kameni kipić. Taj će mu događaj promijeniti život. Jer, ono što je pronašao bila je zaboravljena Boginja koju su štovali naši preci u davno vrijeme neolita. Uskoro će Danijel saznati da njegova Boginja nije samo komad starog kamena već živi izraz duha prošlosti koji u sebi nosi nadu za drugačiju budućnost cijeloga svijeta.
Ali, prije nego što se otkrije prava uloga kipića Boginje, priča nas vodi 6000 godina u prošlost, u srce stare neolitske kulture koja je u to vrijeme cvjetala na našim prostorima. Tamo nas očekuje Zora, djevojka koja je svoju ljubav i nadu u život predala Velikoj Majci. A Boginja je umirala pred njezinim očima ostavljajući iza sebe samo obećanje da će se jednom vratiti…
Povratak Boginje je zapanjujuća priča o nepoznatoj prošlosti stare Europe (Danilo-Hvar kulture u Hrvatskoj), o pravoj kolijevci civilizacije i duhovnim dostignućima starih naroda; o njihovom povjerenju u život, običajima i ritualima kojima su stvarali sreću i slavili nazočnost božanskog u sebi i svemu što ih je okruživalo.
Istodobno, Povratak Boginje je topla osobna priča o ljubavi koja je premostila neizmjernu provaliju vremena. To je također i priča o narodu koji je mirno ustupio svoj svijet ratnicima i osvajačima, prateći svoju savjest i svoja uvjerenja, a još više svoju Boginju koja ih je prenijela u vrijeme u kojem će se Njezin glas ponovo čuti.
Uzbudljiva radnja Povratka Boginje vodit će vas iz sadašnjosti u davnu prošlost, pa ponovo natrag. S njom ćete bez teškoća preskakati tisuće godina otkrivajući tajne povijesti o kojima ste dosad znali vrlo malo. Tijekom tog putovanja promijenit će se vaša predodžba o sadašnjosti, a budućnost će se ispuniti nadom.

Putovao sam i mislio,,
gdje li je ljepše,
gdje li je bolje…
… mislio sam i putovao…

Putovao sam
i mislima
i tijelom,
i mislio.

I mislio sam,
i mislio,
i putovao…
i mislio…
Dok nisam dokučio.

Najbolje –
kod kuće je,
ondje gdje je
netko tebi drag,
ondje najljepše je.